You must have the Adobe Flash Player installed to view this player.
Kad Miki kaže da se boji - tko su junaci Johnnyjevih pjesama (2005)

Kad Miki kaže da se boji - tko su junaci Johnnyjevih pjesama (2005)

Autorica filma Ines Pletikos odmah u naslovu podvlači da ovo nije još jedno, tko zna koje po redu, napuhavanje Novog vala na komercijalnom uspjehu Mirkovićevog Sretnog djeteta. Ono u čemu Mirković nije uspio Ines nije ni pokušala -- a to je dovesti pred kamere Branimira Štulića i možda na taj način demontirati mit o njemu na ovim prostorima. Ona se odlučila za zanimljiviji pristup.

I pri površnoj analizi Johnnyjevih pjesama se vidi da su one nastanjene nekakvim stvarnim likovima koji su se u određenom dijelu života našli u njegovoj orbiti ili se on našao u njihovoj. Ines je krenula tim tragom, starim nekoliko desetljeća i gotovo izbrisanim od silnog vremena koje je prošlo.
Tko je Mirna iz Slučajnog susreta, Đoko Anarhist koji je dao ime Azri, Kipo, legendarna Gracija, Čera iz Pametnih i knjiških ljudi, pa onda Mance, Dudač, Snježana Banović i mnogi drugi?
Ines je uspjela dovesti većinu ovih ljudi pred kameru i njihove priče su zanimljivije, iskrenije, spontanije i emotivnije od bilo čega sličnog što se pokušavalo svih ovih godina snimiti ili napisati o mitu Branimira Štulića. Sama Ines o njemu ima visoko mišljenje, naziva ga "jedinim glazbenikom i pjesnikom s ovih prostora koji ima doista markantan opus" ali u svom filmu sve prepušta junacima njegovih pjesama.
Johnny je kroz pjesme o njima ispričao sebe na neponovljiv način a oni su mnogo godina poslije zaokružili taj proces.
Najupečatljivija su 3 lika i to Čera, Kipo i Đoko Anarhist.

Čera je nekada s Johnnyjem studirao na filozofskom a danas je javni bilježnik u Dubravi. Junak je pjesme Pametni i knjiški ljudi.
Kipo je penzioner, živi s 3 psa u trošnoj kućici, iz njegovih očiju isijava neka dobrota, sjeta i da ne znaš da je to Kipo pali bi ti na pamet stihovi pjesme koju je Johnny davno napisao u pjesmi Kipo -- "Kipo ima oči tople i vlažne mi slušamo njegove ploče..".
Đoko Anarhist je odrastao u Beogradu i Banja Luci a onda je došao u Zagreb i tu zauvijek ostao zaljubljen u njega. Bio je Johnnyjev susjed, prijatelj a zajedno su dijelili i ljubav prema nogometu. Njemu je posvećena pjesma Jablan.
Kroz razgovor s junacima Azrinih pjesama osjeti se duh vremena u kojem su najintenzivnije živjeli. U filmu nema poznatih faca poput glazbenih kritičara, glazbenika i drugih aktera tog vremena.

Tek ljudi iz pjesama.

Ines je po završetku snimanja otišla u Utrecht s par ljudi u namjeri da Johnny prvi pogleda "Kad Miki kaže da se boji". Kažu da je bio zadovoljan filmom a imao je i sam priliku vidjeti neke ljude koje nije vidio i više od 20 godina.
Zaključno, ovaj dokumentarac nije još jedan film o Novom valu i osamdesetima. Ovo je nešto puno originalnije, stvarnije i ljudskije. Odličan dokumentarac sa još boljim pripovjedačima, napravljen bez namjere da vas uljuljka u prolaznu nostalgiju.
Film o nekim ljudima iz nekih pjesama.